Turbo Parmak

Bio jednom jedan čovjek
koji je mislio o jučerašnjem danu

Mislio je i o današnjem danu
mislio je i o jučerašnjem i o današnjem danu

Mislio je da li je bilo bolje juče
ili je danas bolje od juče

Mislio je i o sutrašnjem danu
da li će biti bolji od današnjeg i jučerašnjeg dana

I da li će uopšte biti

Došli su izbori
Dobio je 100 maraka od vladajuće stranke
da svoj glas da njima

Mislio je šta će sutra kupiti

Abid S živi na trećem spratu niske zgrade. Nepokretan je. Kreće se u invalidskim kolicima. Zadnjih 20 godina žena ga vozi do granapa po cigare. Zadnjih 10 isto to radi i njegovo dijete.

Jednog dana desni točak na Abidovim kolicima je otpao. Kolica su bila razvaljena i van upotrebe.
Abid je vikao i histerisao. Žena i dijete nisu znali šta da rade. Cijeli taj dan su popravljali kolica ali bezuspješno. Abid je ludio.

Sutradan mu je pukao film i otišao je u podrum po civare. Izvadio ih je iz stare šupe i iznio pred haustor. Ispod prozora je zovnuo ženu i dijete da ga voze do granapa po cigare. Njih dvoje su sišli i sve troje su krenuli u granap.

Ocam meni su najjače frajke što viču ove riječi:

- ocam
- djetam
- bratam
- sestrem
- allaham
- musafam
- hljebam

Ima neke mistične doze zajebanosti u tim riječima.
I te frajke otimaju mobitele na ulici. Ocam.

Nisi htjela više
otišla si da se istuširaš
ja sam ležao na leđima, nespokojan
kurac mi je još uvijek u punom pogonu

Drkao sam
ti si pjevušila ispod tuša dok si prala pičku
drkao sam sve brže i brže
svršavao sam
sperma je počela frcati po zidovima i plafonu
odahnuo sam, spokojno

Izašla si iz kupatila
ponoć već je prošla
ušao sam u tvoju pičku da večeram

Opština Centar. Sarajevo. SR Bosna i Hercegovina, SFRJ. Vruće ljeto osamdeset peto. Taj dan je iz majčine pičke izašla njegova veličanstvena malenkost. Parmak.

Prvo što je ugledao kad su ga iznijeli iz bolnice jeste stadion Koševo. Stadion kluba koji je te godine po drugi put postao šampion Jugoslavije, u sastavu: Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Janjoš, Hadžibegic, Jozić, Vukičević, Jakovljević, S.Merdanović, Pašić i Musemić. Prije nego što su ga unijeli u auto htio je da kaže Jebem te Željo, ali nije mogao jer nije znao pričat.

U autu na putu do kuće je cijelo vrijeme revao i vriskao od dragosti što je došao na ovaj svijet. Kasnije će se pokajat ali o tom potom. Ubrzo se kao nebeska munja Sarajevom proširila vijest o Parmakovom rođenju. Ljudi su plakali kao pet godina ranije. Samo što su tada plakali od tuge, a taj dan su plakali od još veće tuge i straha, jer dolazi Parmak. Njihov najveći prirodni neprijatelj u nadolazećem novom društvenom poretku.
Rastao je kao i svako drugo nenormalno dijete. Bio je toliko hašarijast da je prve simptome razvrata i bluda pokazivao već sa desetak godina, ali o tome je već ranije pisao u postu "Sakib velika ćuna".

Učiteljica, a kasnije i svi nastavnici su u početku mislili da je Parmak djevojčica zbog njegove kose. Ubrzo su zaključili da se nijedan dječak a kamoli djevojčica i uopšte jedno malo nevino ljudsko biće ne može ponašati tako. Može, ali nenormalan dječak. Upravo Parmak.
Bio je jedan od najgorih đaka u višedecenijskoj svijetloj historiji svoje osnovne škole. Rame uz rame sa nekoliko svojih najboljih drugara iz razreda. Sa njima kao takvim se niko nije družio, ali ko mu jebe mater. Nije ni mogao čak i da je htio. Član Parmakove družine nikad nije mogao biti svako. Niti je mogao, niti može, niti će ikad moći.

Parmak je volio gledati Nindža Kornjače, Ewokse, Gustava, Smradoljuba i Smucala. Od malih nogu je slušao neku za širu okolinu čudnu muziku koja se zove rokenrol i koja je, za njih, valjda destruktivna i u fizičkom i u psihičkom smislu.
Vrijeme je prolazilo a Parmak prkosio svemu i svačemu što ga okružuje.

Išao je već u srednju školu. Jedan je dan otišao u Štrosmajerovu u centru Sarajeva, gdje je inače stacioniran značajan broj ugostiteljskih objekata gdje zalazi sarajevska zlatna mladež, djeca kapitalista, elita, krema društva. Mjesto gdje dolaze sinovi očeva koji su se nakon rata vratili iz Njemačke i izvršili sumnjivu privatizaciju svega i svačega u Sarajevu. Snobovi u skupom mirišljavom perju, koji dolaze sa opasno dobrim pičkama. Naravno, opasno dobrim po njihovom ukusu.
Namjera mu je bila vidjeti se s drugom koji je tu noć bio gost jednog od gore pomenutih objekata.

Đe si ti pošo? - upita ga čovjek koji se nalazio pred vratima lokala
Unutra, zašto? - odgovori mu Parmak
Ne možeš takav unutra - odlučno će on
Zašto? - upita Parmak ponovo
Pa jarane, ne možeš tako obučen unutra - govori
Nisam imao namjeru da se unutra zadržim više od tri minute. Drug mi je tu i želim da ga zovnem da izađe ispred - pojašnjava Parmak svoju namjeru
Ma ne možeš jarane takav ući ni na tri sekunde ba

Parmak je na sebi imao svoju staru teksas jaknu na kojoj je preko cijelih leđa bio crni logo Black Sabbatha. Na lijevom ramenu zašivena zastava Velike Britanije. Strogi raritet s kraja `70-ih. Na crnoj majci je bio lik Džona Lenona. Imao je poderane farmerke na koljenima. Super rifle iz `80-ih, Parmaku omiljene. Uz sve to, crvene duboke starke, kosa do pola leđa i 70 grama prstenja na rukama, evidentno je bilo i više nego dovoljno da ga mladi gospodin ne pusti u elitni lokal. No dobro. Parmak se nije ljutio. Okrenuo se i otišao.
Poštujem, ali nemoj onda ni ti , ni tebi slični u mene prstom upirat kad me vidite u mom prirodnom ambijentu na haustoru kako pijem i pušim travu - mislio je u sebi.

Vratio se u svoj najdraži kvart u kojem živi od rođenja, da živi u šezdesetim i svira rokenrol u podrumu, i da se zajedno sa Džonom Lenonom bori protiv novog svjetskog poretka.
Parmak živi u svom svijetu. Kakvom? Boli te kurac / pička jer ti to svakako ne razumiješ kao ni onaj s vrata onog lokala. Jer ti si normalan. Mainstream. Elita. A Parmak je kurac. Alternativa svakoj alternativi. Parmak je tvoj prirodni neprijatelj. Onaj koji nije normalan. Onaj koji manje vrijedi. Ako pak razumiješ, ni tada ga ne zanimaš i piša ti se u usta.

Parmak. Odmetnuti spermatozoid. Ugrožena vrsta, koji nije normalan i koji nema zlatnog papagaja. Živio Gile i njegov Električni, i tvoj i moj najobičniji orgazam.

Imate problema sa vašim operativnim sistemom?
Sporo vam se diže?
Ili vam se ne diže nikako?
Imamo rješenje za sve vaše probleme.

Turbo Operativni Sistem Parmak Professional



Ovo super senzacionalno dostignuće može biti vaše za samo 627 maraka.

Ali ni to nije sve.

Prvih 314 sretnika koji se putem mejla jave našem glavnom menadžeru Muharemu, muharem@turboparmak.kom, Turbo Operativni Sistem Parmak Professional će dobiti po jedinstvenoj akcijskoj cijeni od 593 marke.

U slučaju da od menadžera Muharema ne dobijete odgovor u valjanom roku od dva i po mjeseca od dana kada ste poslali vaš zahtjev elektronskom poštom, obratite se generalnom sekretaru Muzaferu na adresu muzzafer@turboparmak.kom.
Na taj način će te vrlo lako doći do Turbo Operativnog Sistema Parmak Professional.

Kopirajt@TurboParmak Korperejšn

Uvijek na vašoj strani, uz slogan - Kad se Parmak nadigne, prangijajmo do pobjede.

Veliki prijatelj turboparmak bloga, najveći estradni umjetnik istočne Bosne a i šire, klasični Superstar, ekskluzivno o SIDI zbog notorne činjenice da je imao seksualni odnos sa više od hiljadu (1 000) žena.

"Ne znam kako bih reagovao kada bih saznao da je neko meni blizak obolio od te bolesti. Da li sam nekada došao u situaciju da budem izložen riziku, odnosno da posumnjam u neku od spolnih bolesti, diskutabilno je pitanje. Imao sam seksualni odnos sa najmanje hiljadu žena. Možda je i bilo rizičnih situacija, ali ko o tome razmišlja u tim trenucima? Trenutno imam 'Sidu', jer mi se partnerka tako zove. Nije baš tako opasna, pa ne treba da brinem. Lijepo nam je, i uopšte ne sumnjam da bih sa njom bio izložen bilo kakvom riziku. Najluđi sam Allaha mi". - kaže prepopularni Zisko.

Podsjetimo se Superstarovih hitova s albuma Divlja Mačka

01. Zisko vodi me u disko
02. Ja sam mangup
03. Divlja Mačka remix
04. Ne znam jeli pametno ljubit vatreno
05. Bosančica
06. Kafana je život moj
07. Ljubiš drugog
08. Evo srce ljubavi
09. O sudbino
10. Ljubi me i ništa ne pitaj
11. Ostajem u Goraždu

Prije pet godina sjedimo nas četvorica u parku i drogiramo se.

Noć. Vidjeli smo jedan drugog tek kad bi neko od nas povukao dim cigare ili kresnuo upaljač. Rolali smo džointe, pušili travu na flašu, razvlačili crte bijelog po klupi, pušili žuto na foliju.
Sjedimo zajebavamo se, kad se u jednom trenutku iz prolaza udaljenog nekih dvadesetak metara od nas ukaza silueta ljudskog oblika. Ne jebemo mi to sekunde. Ko ga jebe ko je god, složismo se. Kretala se prema nama i kad je bila dovoljno blizu, njen vizuelni identitet je otkrio da se radi o ženskoj osobi, djevojci naših godina.

Teška narkomanka u prilično lošem stanju. Dalo se zaključiti da se danima nije pukla. Poznavali smo je onako iz viđenja ali nije bila iz našeg kvarta. 
Prišla je i pitala - Ko će me od vas jebat za dvacet maraka?
Pogledali smo se i tiho podsmijehivali.
Seko, ovdje te niko neće jebat, a i da hoće nemamo dinara - reče jedan.
Za petnest? - pita.
Ma ni za cenera jaranice. Pusti nas matere ti, idi na neko drugo mjesto - reče drugi.
Pa eto, popušiću za cenera? - kaže.
Ama nemoj biti dosadna bona, koji ti je kurac ba. Niko te ovdje neće jebat i nikome ovdje nećeš pušit. Idi negdje drugo - odgovori joj treći.

Gledao sam je. Pognute glave drhtala je od krize, stiskavši farmerke rukama. Ustao sam s klupe i prišao joj. U izgrebane i izbušene ruke sam joj stavio onaj džoint koji sam maloprije srolao, nekoliko cigara koliko mi je ostalo u prvoj kutiji, malo žutog, malo bijelog i šest maraka koliko sam u džepu imao. Gledala me nekako čudno. Ne znam da li sretno ili tužno. Uglavnom sjebano. Bila je iznenađena. Njoj je to izgledalo ogromno. Gurajući u džepove to što sam joj dao, pogledala me krupnim očima i tiho rekla - Hvala ti puno, ćao. I ode. Nestade u onom istom prolazu iz kojeg se pojavila.

Vratim se na klupu. Srolam sebi drugi džoint, pušim i nešto kontam - Pa jebo majku garant su Adam i Eva odavde, jer samo ovdje možeš dobit pičke za jabuku.

Narkotici

Obožavaš blud
za tobom sam lud
probao sam mnoge
ali uzalud

Svi su narkotici za tebe nula
jača si od droge i od Red Bulla

Obožavaš provod
i sva živa čuda
i na sve je spremna
moja mala luda

Svi su narkotici za tebe nula
jača si od droge i od Red Bulla



Ja sam ovaj u crnoj šulji.

Probudila me je jaka bol u glavi. Nekako sam se uspravio i leđima naslonio na zid. Zidovi su bili prljavi i išarani. Najkrupnijim i najtamnijim slovima je pisalo, Šta čovjek može izdržati, ne može nijedna životinja. Upoznavao sam ćeliju. Dao bih sve za jedan dim cigare ili tanko srolanog džointa.

U ćošku je stajala neka mala crna knjiga. Izgledalo mi je kao knjiga. Nisam imao snage da ustanem i da je uzmem, da vidim šta je. Nije me ni interesovalo. Interesovalo me je samo kako i na koji način napustiti ovo mjesto. Dugo sam gledao u jednu tačku, brišući od košulju oznojene dlanove. Mefisto preko puta je spavao. Tu je vjerovatno duže vrijeme i njemu je bilo svejedno. Strašno je izgledao taj čovjek. Mir i dubiozu mi je poremetio zvuk teških koraka koji je dopirao iz tamnog hodnika. Dok su prilazili čuo sam kako govore da je u toku velika akcija suzbijanja narko dilerskog lanca. Pojavila su se trojica pred mojim rešetkama. Jedan od njih mi je rekao Ideš, ideš, ideš.. Ta riječ je postajala sve dalja i dalja, dok se u jednom trenutku nije potpuno izgubila.

Trznuo sam se. Probudio me je uporni zvuk zvona na vratima. Na satu je stajalo 07:51. Ustao sam i u polusnu ih otvorio. Stajala su njih trojica. Jedan od njih mi je rekao, Hajde, Ideš na izdržavanje kazne. Imaš pet minuta da se spremiš.

Otišao sam u wc da se umijem i operem zube. Uzeo sam malu torbu sa stvarima, sa stola pokupio cigare i upaljač i krenuo. U sobi na podu pored vrata je stajao Kafka. Izgledao je kao on. Nabio sam ga nogom da prođem. Izašao sam i odveli su me. Nisam kriv.