Turbo Parmak

Moje permanentno bitisanje na svijetu artikuliše se kroz orgazam falusa u erekciji

24.02.2010.

Parmak u zemlji čuda

Opština Centar. Sarajevo. SR Bosna i Hercegovina, SFRJ. Vruće ljeto osamdeset peto. Taj dan je iz majčine pičke izašla njegova veličanstvena malenkost. Parmak.

Prvo što je ugledao kad su ga iznijeli iz bolnice jeste stadion Koševo. Stadion kluba koji je te godine po drugi put postao šampion Jugoslavije, u sastavu: Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Janjoš, Hadžibegic, Jozić, Vukičević, Jakovljević, S.Merdanović, Pašić i Musemić. Prije nego što su ga unijeli u auto htio je da kaže Jebem te Željo, ali nije mogao jer nije znao pričat.

U autu na putu do kuće je cijelo vrijeme revao i vriskao od dragosti što je došao na ovaj svijet. Kasnije će se pokajat ali o tom potom. Ubrzo se kao nebeska munja Sarajevom proširila vijest o Parmakovom rođenju. Ljudi su plakali kao pet godina ranije. Samo što su tada plakali od tuge, a taj dan su plakali od još veće tuge i straha, jer dolazi Parmak. Njihov najveći prirodni neprijatelj u nadolazećem novom društvenom poretku.
Rastao je kao i svako drugo nenormalno dijete. Bio je toliko hašarijast da je prve simptome razvrata i bluda pokazivao već sa desetak godina, ali o tome je već ranije pisao u postu "Sakib velika ćuna".

Učiteljica, a kasnije i svi nastavnici su u početku mislili da je Parmak djevojčica zbog njegove kose. Ubrzo su zaključili da se nijedan dječak a kamoli djevojčica i uopšte jedno malo nevino ljudsko biće ne može ponašati tako. Može, ali nenormalan dječak. Upravo Parmak.
Bio je jedan od najgorih đaka u višedecenijskoj svijetloj historiji svoje osnovne škole. Rame uz rame sa nekoliko svojih najboljih drugara iz razreda. Sa njima kao takvim se niko nije družio, ali ko mu jebe mater. Nije ni mogao čak i da je htio. Član Parmakove družine nikad nije mogao biti svako. Niti je mogao, niti može, niti će ikad moći.

Parmak je volio gledati Nindža Kornjače, Ewokse, Gustava, Smradoljuba i Smucala. Od malih nogu je slušao neku za širu okolinu čudnu muziku koja se zove rokenrol i koja je, za njih, valjda destruktivna i u fizičkom i u psihičkom smislu.
Vrijeme je prolazilo a Parmak prkosio svemu i svačemu što ga okružuje.

Išao je već u srednju školu. Jedan je dan otišao u Štrosmajerovu u centru Sarajeva, gdje je inače stacioniran značajan broj ugostiteljskih objekata gdje zalazi sarajevska zlatna mladež, djeca kapitalista, elita, krema društva. Mjesto gdje dolaze sinovi očeva koji su se nakon rata vratili iz Njemačke i izvršili sumnjivu privatizaciju svega i svačega u Sarajevu. Snobovi u skupom mirišljavom perju, koji dolaze sa opasno dobrim pičkama. Naravno, opasno dobrim po njihovom ukusu.
Namjera mu je bila vidjeti se s drugom koji je tu noć bio gost jednog od gore pomenutih objekata.

Đe si ti pošo? - upita ga čovjek koji se nalazio pred vratima lokala
Unutra, zašto? - odgovori mu Parmak
Ne možeš takav unutra - odlučno će on
Zašto? - upita Parmak ponovo
Pa jarane, ne možeš tako obučen unutra - govori
Nisam imao namjeru da se unutra zadržim više od tri minute. Drug mi je tu i želim da ga zovnem da izađe ispred - pojašnjava Parmak svoju namjeru
Ma ne možeš jarane takav ući ni na tri sekunde ba

Parmak je na sebi imao svoju staru teksas jaknu na kojoj je preko cijelih leđa bio crni logo Black Sabbatha. Na lijevom ramenu zašivena zastava Velike Britanije. Strogi raritet s kraja `70-ih. Na crnoj majci je bio lik Džona Lenona. Imao je poderane farmerke na koljenima. Super rifle iz `80-ih, Parmaku omiljene. Uz sve to, crvene duboke starke, kosa do pola leđa i 70 grama prstenja na rukama, evidentno je bilo i više nego dovoljno da ga mladi gospodin ne pusti u elitni lokal. No dobro. Parmak se nije ljutio. Okrenuo se i otišao.
Poštujem, ali nemoj onda ni ti , ni tebi slični u mene prstom upirat kad me vidite u mom prirodnom ambijentu na haustoru kako pijem i pušim travu - mislio je u sebi.

Vratio se u svoj najdraži kvart u kojem živi od rođenja, da živi u šezdesetim i svira rokenrol u podrumu, i da se zajedno sa Džonom Lenonom bori protiv novog svjetskog poretka.
Parmak živi u svom svijetu. Kakvom? Boli te kurac / pička jer ti to svakako ne razumiješ kao ni onaj s vrata onog lokala. Jer ti si normalan. Mainstream. Elita. A Parmak je kurac. Alternativa svakoj alternativi. Parmak je tvoj prirodni neprijatelj. Onaj koji nije normalan. Onaj koji manje vrijedi. Ako pak razumiješ, ni tada ga ne zanimaš i piša ti se u usta.

Parmak. Odmetnuti spermatozoid. Ugrožena vrsta, koji nije normalan i koji nema zlatnog papagaja. Živio Gile i njegov Električni, i tvoj i moj najobičniji orgazam.


Turbo Parmak
<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28


od vitalnog značaja

brojač sexi tajnih posjeta
764851

brojač običnih posjeta
33434

Powered by Blogger.ba